Balada Hasanaginica

Kazališna izvedba Hasanaginice na kuli Topana''Asanaginica'' je hrvatska pučka balada. Ona nije obična nepoznata pjesma, nego glasovita balada koja je svojom umjetničkom ljepotom zainteresirala kulturni svijet. Ide u red najprevođenijih narodnih balada.

I danas je velom tajnovitosti obavijeno i sporno pitanje autorstva balade ''Asanaginice'' (homersko pitanje), starost, vrijeme i točno mjesto gdje je ispjevana. Knjiga ''Hasanaginica'' bosanskoga književnika Alije Isakovića, obznanjena u sarajevskoj Svjetlosti 1975. godine u povodu 200. obljetnice Fortisova zapisivanja balade, na više od 700 stranica donosi pravo obilje tekstova o ovoj baladi, prijevode i prepjeve na talijanskom, njemačkom, francuskom, latinskom, engleskom, mađarskom, češkom, poljskom, ruskom, švedskom, slovenskom, srpskom, albanskom, malavskom, makedonskom, turskom, danskom, perzijskom i arapskom jeziku.

Sadržaj

Ranjeni turski časnik Asan boluje u planini. Posjećuju ga majka i sestra, a supruga Asanaginica kod kuće se bori sa stidom i običajnim naslijeđem i ne usuđuje se posjetiti ranjenoga supruga, već ga s petero djece čeka u kući. Suprug Asan u nastupu bijesne srdžbe poručuje supruzi da ga ne čeka ''ni u dvoru ni u rodu''. Povrijeđeni Asanaginičin brat odvodi sestru od petero njezine djece i vraća ju u roditeljski dom. Dobru Asanovu suprugu prose mnogi, a brat ju protiv njezine volje udaje za imotskog kadiju (suca).

Hasanaginica prvo izdanje

Nesretnu Asanaginicu odvode svatovi prema Imotskome. Ona ih zamoli da se zaustave pred kućom njezine djece da ih daruje. S prozora sve gleda suprug Asan, duboko nesretan što mu svatovi odvode voljenu suprugu i majku njegove djece. Plemenita majka Asanaginica daruje svoju djecu slušajući suprugov glasni prijekor i pada mrtva. Djeca ostaju bez majke, Asan bez voljene žene, a svatovi bez mlade.

Cijelo je baladu (priču) o Asanaginici pučki pjesnik (pjesnikinja) iskazao (iskazala) u 93 deseterca, a ''zagonetka Hasanaginice još traje'' (n.d. str. 468.). Bratova odluka da sestru, majku petero djece, ponovo uda bez njezine suglasnosti dramski je krešendo i najava tragedije plemenite majke i vjerne supruge. Imotskoga Romea i Juliju nakon višegodišnjega sretnoga i zdravom djecom blagoslovljenoga braka rastavlja ljudska zavist, ljubomora i zloba. Ruši se svijet plemenitosti i dobra, uspostavlja svijet zla, nesreće i smrti.

Zaglavak

Dobrohotni se čitatelj pita kome to treba i kome služi takav misaoni koncept u kojemu žrtvom bez vlastite krivnje i odgovornosti biva usmrćena vjerna supruga i plemenita majka Asanaginica. Pučki je auktor nadahnuto i nenametljivo utkao u tekst svoju katarzičnu poruku i svaki će ju čitatelj lako dekodirati žaleći cjeloviti svijet jedne sretne obitelji čije se sreća ruši razara za volju zla i Zloga. Balada tako postiže svoju svrhu - čisti nas i otvara za ljepši, sretniji i pravedniji svijet.

prof. Ivan Juroš

Tekst balade

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!

Podijeli